Šta da radimo kada se plašimo i kada smo uplašeni?

Šta da radimo kada se plašimo i kada smo uplašeni?

Strah je naša osnovna emocija. Prati nas od početka života, a može se reći da je čak češće pristuna od sreće i radosti. Od prvog plača i susreta sa nepoznatim, preko dečjih razvojnih strahova od mraka, podruma, realnih i nerealnih bića i životinja, pa do straha od roditelja, nastavnika, ocena, odbacivanja i ismevanja od strane vršnjaka, straha od ispita, sve do straha od izlaska, ostavljanja, od ispunjenja zahteva posla, straha od bolesti, roditeljstva, braka…. Teško je sve nabrojati.
Strah ima svoju biološku funkciju, naročito u situacijama opasnosti, kakva je sada. Njegova funkcija je preživljavanje i opstanak. Pripremao je našeg pretka na borbu protiv opasnosti pokretanjem niza telesnih rekacija (lupanje srca, podizanje krvnog pritiska, nivoa adrenalnih hormona, temperature tela…). Na taj teleseni i duševni način strah je podizao snage našeg pretka da beži od opasnosti i da se bori.

ŠTA DA RADIMO kada se plašimo i kada smo uplašeni?

1.ZASTAĆEMO I PREPOZNATI šta nam se događa. REĆIĆEMO SEBI: “Ja se plašim nečega čega se sada većina ljudi plaši. Bojim se realne opasnosti da se inficiram virusom”.
2.Osvestićemo ŠTA TO ZA MENE KONKRETNO ZNAČI, npr: “Plašim se da će ovo pogoršati moju bolest”, “Plašim se da ću se zaraziti od nekog” ili “Plašim se da ja mogu inficirati nekog svog”, “Plašim se pogoršanja, pa neću moći da dođem do svog neurologa i dobijem terapiju”, “Plašim se jer čekam lek a sad se sve to odlaže, a moja bolest napreduje”, “Ako mi se MS pogorša biću problem mojim ukućanima, a samo im još to treba”, pa sve do : “Plašim se da ću umreti”
3.Ovih misli se nećemo osloboditi tako što ćemo ih potisnuti i verovati da ako to dovoljno dobro radimo i mislimo na nešto drugo, više se nećemo plašiti. Problem straha nećemo rešiti ni tako što ćemo pobeći od njega. STRAH OD KORONA VIRUSA I BOLESTI SPADE U REALNE STRAHOVE. Objektivno postoji mogućnost da se inficiramo. On je sad gotovo univerzalan, nije samo naše eksluzivno pravo, s tim što ga različiti ljudi različito ispoljavaju. Naprotiv, misli će se javljati u raznim oblicima. Ono što možemo jeste da PUSTIMO STRAH DA SE POJAVI I DA NESTANE. To se može ponavljati više puta i dešavaće nam se i na dnevnom nivou.
4.Ako je strah suviše jak i ako osećate da ste previše uplašeni MOŽETE DA PROBATE SA TEHNIKOM DISANJA – stavite ruke na stomak, udišite na nos i punite pluća tako što ćete probati da dišete stomakom (širite stomak); vazduh ispuštajte na nos i izdah treba da bude dva puta duži od udaha; možete da brojite dok dišete – dok udišete brojite do 10, a dok izdišete brojite do 15 ili 20. Ponovite to nekoliko puta i koncentrišite se samo na disanje. probajte da mislite samo na disanje.
5.Znajte da ovaj strah NIJE IZRAZ NAŠE SLABOSTI, on je normalna pojava i deo našeg bića, znak da ovu situaciju trebamo da shvatamo ozbiljno. Slobodno ćemo reći sebi da se plašimo i takav strah sa kojim smo se suočili se može podneti. On sam po sebi nije opasan, neće ugroziti naše psihičko niti fizičko zdravlje.
6.Konstruktivan način da ga prevaziđemo jeste da ga POSTANEMO SVESNI, PODELIMO sa bližnjima ili onima za koje osećamo da slično doživljavaju i uostalom da se informišemo šta mi možemo da uradimo, kako možemo da se zaštitimo. To će dovesti do toga da promenimo stav i odnos prema strahu. On će postati nešto neprijatno, ali ne i zastrašujuće opasno. Nećemo mu dozvoliti da vlada nama i da predje u paniku.
7.I na kraju ako osetim pogoršanje postupiću po savetu neurologa, sačekaću 24 sata i videti da li je to neki novi simptom koji traje. Ako je blag biću svestan da će i sam proći. Ako je u pitanju jači, posebno motorni deficit, teška slabost, nemogućnost hoda ili gubitak vida, javiću se u nadležnu ustanovu, jer će tamo biti lekar specijalista koji će proceniti moje stanje i predložiti dalju terapiju. Sačekaću da sve ovo prođe i pratiti šta se dešava sa uvođenjem novih lekova. Biću u kontatku sa Udruženjem obolelih od MS i znaću da od njih mogu dobiti informacije u vezi moje bolesti. Pratiću tekuća dešavanja i informacije iz relevantnih izvora, odmaraću se, naspavati, raditi ono što mi prija zajedno sa mojim ukućanima. Ako su to pre ovoga bile vežbe vežbaću, ako su bile knjige čitaću, ako uživam u kuvanju za moju porodicu kuvaću, ako volim internet sufrfovaću, ako volim društvene mreže pratiću ih i komuniciraću, a može da se proba i nešto novo, zašto da ne, sad imamo dovoljno vremena za sve.
8.I ne zaboravimo strah je prolazan i sve ovo će proći.
Vaša, mr sci Aleksandra Parojčić, neuropsiholog, specijalista medicinske psihologije i psiholog Društva MS Srbije
(Foto: Salah Valjevac)